"Atina, grčka tragedija uličnih nereda" Nikola Popević o Netfliksovom filmu koji je izazvao brojne oprečne reakcije
Dodajte Kurir u vaš Google izborSećam se oduševljenja koje je sredinom i krajem devedesetih izazvao francuski film "Mržnja". Srpska publika se, živeći burne devedesete, lako identifikovala s grupom mladića iz predgrađa Pariza. Stvarni momci iz predgrađa velikih srpskih gradova videli su da to kako i gde oni žive postoji i drugde, a da su obrasci, ponašanje i odnosi manje-više isti. Podsetiću, radnja "Mržnje" počinje dan posle velikih nereda. Može se reći da je Netfliksov film "Atina" ono što je "Mržnji" prethodilo, sami neredi.
Nedavno smo imali prilike da vidimo nerede kada je fudbalski klub Pari Sen Žermen osvojio Ligu šampiona. Još pre utakmice javila su se (ispostaviće se, tačna) predviđanja da će Pariz goreti pobedio klub ili ne. Dakle, francuska metropola je obrni-okreni bure baruta i rezultat utakmice nije razlog, već samo jedan od okidača. Tumačenja ima svakakvih i ona zavise od političkih i ideoloških stanovišta.
A film "Atina", inače fascinantno uslikano delo, izazvao je brojne oprečne reakcije, cepajući kritiku po istim tim šavovima. Poznati levo nastrojeni Liberasion kritikovao je film time da akcenat stavlja na atraktivnost, a da zanemaruje duboke podele u francuskom društvu, posebno u predgrađima, koja liče na naše, recimo, novobeogradske blokove. Desno orijentisani kritičari "Atinu" vide kao film koji pravilno pokazuje ko su redovni učesnici nereda, ali odbacuju jedan od aspekata, pa i sam kraj, jer je krivica za nerede iz filma svaljena baš na njih, desničare. Preciznije, njihove agente provokatore u samoj policiji ili bar obučene kao da su policajci. Podseća me to na nešto, ali da ne širim priču.
"Atinu" je režirao Romen Gavras, sin slavnog Koste Gavrasa. Iako se može gledati kao izuzetno žestok i atraktivan akcioni film, mlađi Gavras pokušao je da mu da širu dimenziju, u vidu aluzija na grčke tragedije. Ovo je nagovešteno i samim naslovom. Atina je izmišljeno parisko naselje. Jeste, tako se zove i glavni grad Grčke, ali je to i ime boginje mudrosti, zanata i veštine ratovanja. A u filmu je ovo poslednje prikazano kao malo gde drugde - strategije urbanih borbi u neredima utkane su u radnju i učesnici u tom apokaliptičnom haosu imaju svoje zadatke kao pravi vojnici, s vođama koje poznaju teren, ljude i dostupna oruđa, alate i oružja.
Policija nastupa poput rimskih legija, bore se prsa u prsa, pomoću štitova formiraju "kornjače", a postoji čitava scena u kojoj, dok se penju prema blokovima gde su utaboreni učesnici nereda, "Atina" počinje da liči na istorijski spektakl o opsadi nekog utvrđenja. Tom utisku doprinosi i muzika čija je okosnica hor i sve to relativno jednostavnoj priči daje epski karakter.
Priča je u suštini alegorija. Od četvorice braće, Francuza arapskog porekla, jedan je ubijen. Postoji snimak da su ga ubili policajci, ali policija tvrdi da je reč o maskiranim desničarima. Od preostale trojice, srednji dolazi na sahranu kao vojni veteran, dok je najmlađi vođa pobune u predgrađu čiji je cilj da se istera na čistac ko su ubice. Najstariji brat je vođa kriminalne bande koji odbija da pobunjenicima preda vatreno oružje. Teško je poverovati da su baš sva trojica braće vođe, svaki u svom različitom okruženju. U pitanju je alegorija na cepanja unutar porodica i zajednice u turbulentnim vremenima i ono što se dogodi na kraju jeste tragedija. Možda ne grčka, ali tragedija jeste.
I ponovo imamo na delu filmsku tehniku dugačkih kadrova. Bilo je i ranije fascinantnih primera, serija "Adolescencija", na primer, ali ovo je na momente sasvim novi nivo, gde se mirne scene u kontinuitetu pretvaraju u nasilne nerede, zapanjujuće dobro usklađene i sa sjajnom koreografijom. Gledati i uživati. Kasnije, kada celo naselje potone u haos, sva ta koreografija izaziva neku vrstu samrtne mirnoće društva pred kolapsom. Tu ideologija više nije važna.